Budući da se većina cijevnih priključaka koristi za zavarivanje, za poboljšanje kvalitete zavarivanja, krajevi su zakošeni, ostavljajući određeni kut i rub. Ovaj zahtjev je prilično strog, s propisima koji određuju debljinu ruba, kut i raspon tolerancije. Kvaliteta površine i mehanička svojstva u osnovi su isti kao i cijevi. Radi lakšeg zavarivanja, klasa čelika spojnica je ista kao i cijevi koje se spajaju.
Sve cijevne armature prolaze površinsku obradu. Kamenac željeznog oksida s unutarnje i vanjske površine uklanja se pjeskarenjem, nakon čega slijedi nanošenje anti{1}}boje protiv korozije. Ovo je neophodno za izvoz, a također i za domaći transport kako bi se olakšala spriječavanje hrđe i oksidacije.
Što se tiče zahtjeva za pakiranje, za male spojeve cijevi, poput onih za izvoz, potrebni su drveni sanduci od približno 1 kubičnog metra. Norma propisuje da broj koljena u takvim sanducima ne smije biti veći od jedne tone. Ugniježđenje (veći elementi unutar manjih) je dopušteno, ali ukupna težina općenito ne smije premašiti jednu tonu. Veći priključci (npr. veličine 24") moraju biti zasebno pakirani. Osim toga, oznake na pakiranju moraju označavati dimenzije, kvalitet čelika, broj serije, zaštitni znak proizvođača itd.
Klasifikacija
